U meni hiljade ratnika slave život i umiru.

Sve ono oko čega se sada brineš za godinu dana neće biti ni važno.


03.09.2017.

Nemam citat.

Baš je teško kad plačem, a ne znam zašto... Pitam se da li se dešava da ljudi pate u tišini? Kako li izgleda patnja? Kakvo lice ima? Uvijek sam do sada znala šta je razlog moje tuge. Ali sada, nisam ni sigurna da je ovo tuga. Ne znam? Osjećam u grudima neku čudnu težinu i osjećam da se moje tijelo mijenja. Da li ja osjećam sreću? Da li je ovo ono što ja želim biti? Da li se ja bojim? Da li su moje suze sada znak moje slabosti? Da li ja nisam bila do sada ono što zapravo jesam? Da li pronalazim sebe u ovome svijetu? Da li idem prema onome što me čeka? Da li sam ovo oduvijek željela? Da li ovako izgleda pomirenje sa sudbinom i prošlošću? Da li se ja predomišljam? Da li želim nešto bolje? Da li želim drugog pored sebe? ... Čekam odgovor u sebi. Čekam da dođe. Osjećam... da... Nije da nisam sigurna, ali nisam ni sasvim jasna sama sebi. Zbunjena sam. Ne znam šta me tačno čeka, i znam da se bojim toga. Znam da je to razlog, jer suze me guše svaki put kada napišem riječ "bojim". Osjećam da ću se mijenjati... Ne znam da li plačem za starom Kavyom ili jedva čekam da dođe druga pa se radujem? Pitam se da li se dešava da ljudi pate u tišini? Ako je ovo sreća, onda mora da je ovo njeno novo lice. ... izdah... Slušam glas bisera, dijamanta i zlatnih poluga. Slušam njegov glas, veličanstvenog pjevača koji moju kamenu dušu u staklo pretvara. Ne znam da li mi treba razgovor sa nekim ili da postanem i okrenem stranu?

13.08.2017.

"Sometimes when you're in a dark place you think you've been buried, but you've actually been planted."

Da li ste se ikada u toku pričanja o nečemu (bilo šta) sa nekim (bilo kim), počeli kajati što to pričate? Mnogo puta ljudi znaju reći: "Da, želim čuti istinu ili De molim te, reci šta misliš, ti si moj prijatelj, stalo mi je do tvog mišljenja." Eh ako do sada niste shvatili, ja ću vam reći da skoro nikada ne žele savjet ili istinu. Oni žele samo da vi čujete da oni to "žele", ali ne žele da vi istinski počnete pričati. Do sada, skoro svaki put, desilo mi se da ljudi ne žele čuti ono što vi zaista mislite - čak i kada to komentarišete - u negativnom smislu, ili ne odobravate određene radnje njihovog ponašanja, oni uvijek kažu "To je bio moj izbor, moja privatnost, ja to znam i zato sam i izabrala(o) baš to." Pa dobro - sve je prihvatljivo, ali zašto onda želiš da čuješ moje mišljenje? Šta je onda komunikacija ako nije razmjena mišljenja - a ne samo borbeno napadanje i branjenje stavova? Bune me ljudi. Ne znam kako da se postavim prema njima. Buni me što ne znam da li ja griješim. Da li postoji način da se sazna? Kavya

24.03.2017.

Tonući u san

budeš moja posljednja misao. Jutro je. Još uvijek mislim o tebi?! Arrgghh. Kavya

14.03.2017.

"There are some things you can only learn in a storm."

Da, upravo tako... Shvatam da su ljudi nezahvalna bića i da ne razumiju potrebu za samoćom i vremenom. Postoje neke stvari koje se mogu samo naučiti u oluji - a takve se obično i ne zaboravljaju. Moram opet početi čitati knjige - do tada bavit ću se pronalaskom vokabulara u mislima. Kavya

23.02.2017.

"It's never too late to start over. If you weren't happy with yesterday, try something different today. Don't stay stuck. Do better."

Yes. Pišem već.

21.02.2017.

Mrzim ovaj osjećaj.

Ustanem i probudim se sa osjećajem grižnje savjesti jer sam nekome rekla svoje mišljenje vezano za stvari u kojima sam bolja. I smeta mi da pomisli ta osoba da sam prepotentna, a nije mi to bila namjera. Jedem se od muke neke.

21.02.2017.

reakcija

1

18.02.2017.

"Everything heals. Your body heals. You heart heals. The mind heals. Wounds heal. Your soul repairs itself. Your happiness is always going to come back. Bad times don't last."

Ovo februarsko vrijeme uvijek donosi sjećanja i uspomene. Nisam sigurna da li su dobre, loše, pozitivne ili uzrokovane nečim, ali zasigurno znam da su tu. Osjetim im postojanje kao kapi kiše na svojoj koži. Kaže jučer jedan dječak "Ja se iznerviram jednom godišnje" - tako je glasio naslov moj posta jučer. U tom trenutku odmah mi se vrate sva sjećanja i uspomene. Vrate se vremena u kojima sam se brinula, plakala, bila ljuta i nezadovoljna, a evo me sada opet na novoj putanji. Zašto da se nerviram kada mogu biti zadovoljna onime što imam? Mogu polako razmatrati stvari i samo se brinuti za zdravlje. Sve u životu bude i prođe - a samo lijepa sjećanja i uspomene ostaju urezana... Izgleda da i nije baš tako. Čim je jučer on izustio ovo, sjetila sam se svih loših vremena u kojima sam bila nervozna i nesigurna u svoje sposobnosti, vještine, djela, riječi i samo postojanje. A zašto? Zbog čega? Svjesna sam da nema potrebe za tim - i želim da svoju tugu zamijenim srećom. Danas nađem ovaj citat - "Sve prolazi. Tijelo zacijeljuje. Srce zacijeljuje. Um zacijeljuje. Rane zacijeljuju. Tvoja duša obnavlja samu sebe. Tvoja sreća se vraća. Loša vremena ne traju zauvijek." Kako divne riječi spojene u prirodan tok pozitivnosti! Loša vremena nisu osuda, ona su lekcija. Volim što ovako namjerno pišem negramatički tačno jer su "loša vremena" množina (mnoštvo). A samo su jedna osuda i jedna lekcija... Upravo! Samo su jedna doživotna osuda koja se vremenom mijenja i samo su jedna životna lekcija koju imamo i koju trebamo nadasve. Trebam posmatrati stvari sa vedrije strane - jer sve prolazi. Davno sam pročitala da je najbolji način da postanemo svjesni stvarnosti i da budemo zaista sretni, da dok nešto radimo ili pričamo - kažemo: "Da, ovo je moja stvarnost. Da, upravo ovo sada radim, i... Uživam u tome." Koliko puta smo bili svjesni baš tog trenutka u kojem se sada nalazimo? Koliko puta smo samo razmišljali o onome što moramo uraditi sutra, prekosutra, za sedmicu ili mjesec dana? Kada smo stali - zastali - zaledili - okovali vrijeme u kojem se nalazimo? Kako su sinonimi divna stvar... Uvijek smo uživali u trenutku u nepotpunosti, brinući o onome što nas čeka, što dolazi i što je već bilo... A ništa od toga se ne može promijeniti! Prošlost je bila i učimo iz nje - kao kada ljudi napišu knjige - ne mijenjamo ih, samo ih čitamo, učimo iz njih, podvlačimo NAJVAŽNIJE rečenice. Budućnost još uvijek nije bila, ali desit će se... Ne možemo je promijeniti jer nismo toliko jaki, ali smo dovoljno snažni da promijenimo svoj stav prema njoj. Budućnost u ženskom rodu - heh, ne govori li to dovoljno o nama kao ljudima! Shvatim da nerviranje i zacijeljenje imaju mnogo toga zajedničkog - čine jedno drugo. Moram se posvetiti sebi - jer samo sebe imam (bez sebičnog i narcističkog tona). I sve u množini što sam pisala, pisala sam sebi. Nemojte se pronaći uvrijeđenima (pun intended). Kavya

18.02.2017.

"Ja se iznerviram jednom godišnje."

Dugo nisam čula ovako nešto što me natjeralo na razmišljanje. Pišem već. Kavya

16.02.2017.

"I think I think too much."

Heheh, znala sam... Obično kada napišem da se "vidimo večeras" - kao što sam to jučer uradila, ne bude baš po planiranom. Razlog tome je nedostatak vremena i želja da produžim dan za bar koji sat. A pošto svakim danom shvatam da je to skoro pa nemoguće onda pokušavam u satima pronaći nekoliko dodatnih minuta. Dodatne minute pronalazim u provođenju vremena sa ljudima koje volim - jer oni čine moj život dužim. I desi se da zapnem u vremenu pa ne stignem ni njih vidjeti, zagrliti i poljubiti pa moram se posvetiti traženju minuta negdje drugo. To na kraju obično biva moj apstraktni prostor u kojem razmišljam o stvarima koje nisu bitne, bavim se detaljima a time činim život težim jer sve analiziram duplo više nego što je potrebno. I onda shvatim da sam došla do određenog zaključka, pa taj zaključak još više preispitujem zaključujući nešto o njemu, a kada dođem do nekog novog nivoa onda zaključim nešto što nije istina - jer mi je prvobitno trebao razlog da ne vjerujem u prvi zaključak. Ovo je mnogo komplikovanije nego što izgleda. I onda pokušam da prihvatim stvari onakvima kakve zaista jesu, i pokušavam da se zadovoljim običnim stvarima - ali ne osjećam se sretno u tome. Kada kažem "obične stvari" ne mislim na stvari koje čine osobu čovjekom (pun intended), nego na stvari koje su obične u postojanju i koje ne izazivaju nikakvu reakciju, emociju, mišljenje ili želju. Naprimjer, slike na internetu - bijela pozadina, srce u sredini sa natpisom "Volim te" ili šnale u kosi ili Valentinovo. Zar Valentinovo nije komercijalni praznik u kojem proizvođači čokolada, velikih meda i srcolikih jastučića zarađuju novac? Zar nije prošlo vrijeme velikog mede? Zašto se i dalje držimo stvari koje su nam bile zanimljive kao djeci, tinejdžerima i to iz 2000-te godine? Nemam ja ništa protiv prošlosti, tradicija, kulture, navika i ljubavi - ali... Ali zar to nije obično? Zar to nije očekivano? Zar to nije "isfuralo"? Zašto ljudi i dalje žive u starim vremenima radujući se već proživjelim stvarima? Zar nije bolje pronaći nešto novo danas? Zar nije bolje (ako već želimo pokazati ljubav) izaći napolje petnaestog februara ili odrediti svoj praznik sa voljenom osobom? Zar nije bolje prestati kupovati mede kako bi ljudi prestali proizvoditi mede i počeli uvoziti nešto novo u ovu zemlju? Zar nije bolje čokolade jesti kad god ih poželimo? Zar nije bolje prestati skidati slike koje izgledaju kao da su tosterom napravljene, bez imalo vještina u fotošopu... Kao što rekoh nemam ništa protiv starih stvari - ali neke navike bi trebalo unaprijediti. Trebalo bi početi tražiti neke skrivene stvari, skrivena značenja jer je njih toliko puno, a upravo ona čine život. I tako... Ovo je jedan od mojih zaključaka - a post sam pisala punih deset minuta. A dan ima 24 sata, sedmica ima 7 dana, a mjesec ima... Hmm... Gdje li još mogu naći koju minutu? Kavya


Stariji postovi

U meni hiljade ratnika slave život i umiru.

Biografija
Zovem se Kavya i broj mojih godina ne svjedoči iskustvu kojeg posjedujem. Sve što bude pisalo, ne uzimajte lično - ovo je mjesto za vježbanje objektivnosti.

Pozitivnih misli
2418

Powered by Blogger.ba